Zaštita okoliša u Hrvatskoj

/ Zaštita prirode

Zaštita okoliša je skup odgovarajućih aktivnosti i mjera kojima je cilj sprječavanje onečišćenja i zagađenja okoliša, sprječavanje nastanka šteta, smanjivanje i/ili otklanjanje šteta nanesenih okolišu te povrat okoliša u stanje prije nastanka štete.

Onečišćenje i zagađenje

Svaki poremećaj količine određenih kemijskih ili bioloških tvari ili fizikalnih osobina od prirodnih vrijednosti, a koja se može određenim kemijskim, fizikalnim ili biološkim putem vratiti u prvobitno stanje naziva se onečišćenje, dok zagađenje predstavlja trajan oblik promjene sastava i osobina okoliša. Onečišćenja su rezultat prije svega ljudske aktivnosti. Oneščišćeni mogu biti zrak, voda i obradivo tlo.

Povijesni osvrt

Kroz povijest ljudska aktivnost nije značajno utjecala na okoliš sve do razvoja industrije. Prve promjene koje je čovjek izazavao su nastale uslijed fizičke aktivnosti, fizioloških potreba. No razvojem i stvaranjem društvenih zajednica počinje nagli utjecaj na životni okoliš. Tako u prvotnim gradovima i naseljima dolazi do biološkog i biokemijskog onečišćenja što je dovodilo do epidemija zarazbih bolesti. Razvojem industrije i upotrebom ugljena u proizvodnji energije u 18. stoljeću, dolazi do povećanja ispuštanja ugljičnih, sumpornih i dušičnih oksida. Novi val onečišćenja dolazi uporabom nafte i naftnih derivata. Razvojem kemije i primjenom kemijskih tvari u industriji, krajem 19. i kroz 20. stoljeće raste doprinos i drugih štetnih tvari u onečišćenju okoliša. Interes o zaštiti okoliša kroz povijest je bio malen i svodio se na sporadične slučajeve. Tokom industrijalizacije želja za profitom je bila iznad svijesti o potrebi očuvanja okoliša. Prvi koraci i ekološko osvješćivanje dolaze tek poslije 1945. godine i to nakon što se zapaža da se broj bolesnih od određenih bolesti znatno povećava u industrijskim središtima. U tome su prednjačile zapadne zemlje s velikim centrima onečišćenja kao što su Njemačka i Velika Britanija, te Švedska. No i dalje u suprotnosti zaštiti okoliša je želja za profitom što usporava napore u borbi za čisti i zdravi okoliš. Sjedinjene Američke Države i Narodna Republika Kina su najveći proizvođači onečišćenja u svijetu.

Povijest zaštite prirode u Republici Hrvatskoj

Priroda se mijenjala tijekom duge geološke povijesti, neovisno o čovjeku. Razvoj ljudskog društva, međutim, u vrlo kratkom vremenu počeo je značajno mijenjati lice zemlje. Gradnjom cesta, željezničkih pruga, regulacijom rijeka, širenjem gradova i poljoprivrednog zemljišta, započeo je snažan negativan utjecaj na prirodu. Prve značajne devastacije prirode izazvale su kod ljudi otpor i sve organiziranije djelovanje protiv posljedica takvih radnji.

Prve pojave ideje zaštite prirode u Hrvatskoj javljaju se krajem 19. stoljeća, kada eminentni hrvatski prirodoslovci objavljuju svoje ideje i zapažanja, vezana za zaštitu prirode, u tadašnjim stručnim časopisima “Priroda”, “Šumarski list”, “Hrvatski planinar” i dr. Svojim člancima i stručnim radovima isticali su se V. Vouk, I. Pevalek, M. Hirtz, I. Horvat, E. Rössler, ali uz njih i mnogi drugi.

Ubrzo se počelo s prvim pokušajima implementacije zaštite prirode u zakonodavstvo. Tako je u našem najstarijem Zakonu o lovu iz 1893. prvi put precizno normirana zaštita ptica pjevica. Ideje zaštite prirode naziru se i u Zakonu o zaštiti pećina iz 1900., a nakon toga i u mnogim drugim zakonima iz tog vremena.

Već vrlo rano zaljubljenici u prirodu počinju se organizirati u društva koja brinu o zaštiti i očuvanju prirodnih vrijednosti. Tako se 1893. osniva Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i okolice. Premda prema današnjim standardima i poimanju zaštite prirode naziv ovog društva ne bi bio prihvatljiv, oni su djelovali zaštitarski i već 1925. godine podnijeli Ministarstvu šuma i rudnika “Zakonsku osnovu o zaštiti Plitvičkih jezera”.

Članovi Hrvatskog prirodoslovnog društva i Hrvatskog planinarskog društva radili su na provedbi zaštite za mnoga područja od posebne prirodne vrijednosti. Njihova aktivnost i razumijevane nadležnih šumarskih organa, dovelo je do proglašenja nacionalnih parkova Plitvička jezera, Bijele stijene u Velikoj Kapeli, Štirovača i Paklenica, temeljem odredbe Financijskog zakona od 1928/29. Budući da je odredba članka Financijskog zakona o nacionalnim parkovima vrijedila samo do 1929. godine, i nije produljena, proglašeni parkovi pravno su postojali samo jednu godinu.

U prvoj polovici 20. stoljeća u mnoge zakone unesene su odredbe vezane za zaštitu prirode. Ipak, djelatnost zaštite prirode temeljila se u to vrijeme na entuzijazmu pojedinaca i društava. Kako se sve više iskazivala potreba za institucionaliziranjem djelatnosti zaštite prirode, godine 1945. donesen je Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Demokratske Federativne Jugoslavije. Temeljem navedenog Zakona, osnovan je 25.01.1946. u Zagrebu Zemaljski zavod za zaštitu prirodnih rijetkosti Narodne Republike Hrvatske. Zemaljski zavod je za vrijeme svog četverogodišnjeg rada stavio pod zaštitu države kao “prirodne rijetkosti” mnoge naše prirodne vrijednosti (Plitvička jezera, Paklenicu, Mljet, Krku, šumu Dundo, Lokrum, Hušnjakovo, Rupnicu kraj Voćina itd.).