Zašto sam aktivistkinja za prava životinja iako u svijetu pati toliko ljudi?

Zašto sam aktivistkinja za prava životinja iako u svijetu pati toliko ljudi?

 

Prije nego sam postala aktivistkinja za prava životinja, bila sam aktivistkinja za ljudska prava. Tijekom studiranja prava, pomagala sam žrtvama nasilja u obitelji da dobiju odredbe za osobnu zaštitu. Studirala sam ljudska prava i prava izbjeglica, sudjelovala u azilu, te cijelo svoje ljetno pravno stažiranje provela radeći sa organizacijama za izbjeglice, fokusirajući se na žene koje su bile žrtve rodno uvjetovanog progona i nasilja kao što su zločini časti, prisiljeno genitalno sakaćenje, trgovanje ljudima i silovanje.

Moja prva klijentica dopustila mi je da dotaknem ostatak bombe koji je ostao ispod kože njena koljena nakon što su talibani bombardirali njeno selo Afganistanu i ubili većinu njene obitelji. Također, zastupala sam muškarce kada im je to bilo potrebno, kao jednog nježnog muškarca iz Konga, mučenog zbog sumnja da je povezan s krivom političkom strankom, što su pokazali ožiljci na njegovom tijelu.

Izbjeglice i žrtve rodno uvjetovanog nasilja vrlo su ranjiva skupina ljudi i zaslužuju puno pažnje. Mnogi od njih nemaju obitelj, niti zemlju, te mnogi prolaze kroz život sa strahom. Bez pomoći međunarodnih humanitarnih organizacija i nevladinih organizacija, izloženi su velikoj opasnosti od izrabljivanja, zlostavljanja, progona, beskućništva i smrti. Ali ipak, odabrala sam sebe i svoj život posvetiti životinjama.

Sigurna sam da je svaki aktivist za životinjska prava bio izazvan po tom pitanju:

„Kako možete gubiti vrijeme na životinjama, kada postoji toliko ljudi koji pate?!“

„Zašto ne počneš s ljudima, a kada su svi naši problemi riješeni, onda možeš pomoći životinjama?“

Naravno, to je dominantan mentalitet, na temelju pretpostavljene superiornosti ljudi, toliko da najmanja šteta za čovjeka često prevagne ogromnu štetu prema životinjama. S obzirom da je kapacitet patnje ni na koji način ograničen ljudskim bićima, ta sklonost prema ljudima je jednostavno predrasuda, favoriziranje onih koje percipiramo kao slične nad onima koje percipiramo kao različite i stoga inferiorne, zaštitni je znak za svih diskriminacija i zlostavljanja.

Godinama sam se osjećala bespomoćno gledajući na svijet pun patnje.

Očajnički sam htjela pomoći, ali nisam znala kako izabrati između pomaganja ljudima ‘zemalja trećeg svijeta’ koji žive u ekstremnom siromaštvu, te milijunima djece ispod 5 godina života koja umire svaki dan od neishranjenosti, ili žrtvama etničkih i vjerskih ratova koji su uzeli živote nevinih ljudi u bilo kojem trenutku moderne povijesti, genocidi kao što su oni u Ruandi, Bosni, Darfuru, zločini koji se upravo sada događaju u Libiji, Siriji i Jemenu. Milijuni ljudi, većinom žena i djevojaka kupuju se i prodaju u roblje i podnose neizrecive zločine. A onda su tu i životinje iskorištavane za bolne i okrutne eksperimente u laboratorijima, životinje sa krznom kao npr. razigrane lisice koje su ubijene analnim strujnim udarom kako se njihovo krzno ne bi uništilo, ili kineski psi rakuni kojima je rutinski koža oderana dok su još uvijek živi kako bi od toga napravili lažne UGG čizme ili iskoristili za jeftine krznene ukrase na našim zimskim kaputima.

Ali broj svih tih životinja zajedno je kap u moru u odnosu na 55 milijardi životinja uzgajanih i ubijenih za hranu svake godine. Pedeset pet milijardi životinja. Cijela ljudska populacija iznosi oko 7 milijardi, a ubijamo 55 milijardi životinja GODIŠNJE za hranu. Svaka od tih 55 milijardi bila je pojedinac sa sposobnošću da se poveže s obitelji i prijateljima te živi sretan život kao spašene svinje u ovom videu, ali je umjesto toga živjela život iznimne patnje i česte sadističke eksploatacije prije nego što je pretrpila teror i bol klanja.

Sva ova ljudska i neljudska bića strašno pate. Svi su oni vrijedni našeg suosjećanja. Uvijek sam htjela svima njima pomoći. I još uvijek želim. Ali razlog zbog kojeg sam odlučila posvetiti većinu svog vremena zalaganju za neljudske životinje, umjesto za sve te potrebite ljude je taj da se mi kao društvo svi slažemo oko ljudskih prava.

Kad kažem mi kao društvo, ne mislim na moralne outliere međunarodne zajednice kao članove ISIS-a, ili one u našem društvu kao silovatelje i serijske ubojice, nego na one koji predstavljaju dominantnu etiku u svjetskoj zajednici, na članove našeg društva i međunarodne zajednice koji se pridržavaju zakona. I prema toj dominantnoj etici, krivo je zlostavljati ženu i djecu. Krivo je ubiti nevinog čovjeka. Kada vidimo ljude koji gladuju ili su izrabljivani, silovani, oteti, ubijeni ili mučeni, vjerujemo da je to pogrešno. Većina tijela državne uprave širom svijeta, nevladine organizacije (NVO) i pojedinci se slažu da je pogrešno uzrokovati intenzivnu fizičku i emocionalnu bol i patnju ljudskom biću. Kažnjavamo takvu štetu i one koji su počinili te zločine.

Isto ne može biti rečeno za životinje, pogotovo ne životinje iz uzgoja, čije zlostavljanje prihvaća ista ona moralna zajednica koja odbija zlostavljanje ljudi.

Čak i oni od nas koji obasipaju svoje pse i mačke s ljubavlju to čine dok sjedaju za stol i jedu obrok sastavljen od dijelova tijela jednako osjetilnih bića koja su život provela u patnji. Kao društvo, još uvijek ne smatramo to što činimo životinjama pogrešno. Iako su sve životinje u našem društvu još uvijek pravna imovina, barem je zlostavljanje pasa i mačaka sad zločin u svih 50 država SAD-a. Međutim, dok se patnja uzrokovana psu ili mački smatra zločinom, ta ista patnja potpuno je legalna kada ju osjećaju životinje koje smo odredili ‘za hranu’.

Ne samo da ubijemo 10 milijuna kopnenih životinja u SAD-u zbog hrane (55 milijardi globalno), ne bismo pretjerivali kad bismo rekli da ih mučimo cijeli njihov kratak život dok ih ne ubijemo.  Otimamo djecu od njihovih majki i ubijamo ih na milijune (npr., ubijamo 260 milijuna pilića godišnje jer su „posljedica“ industrije jajima). [4] Krave za mlijeko umjetno su oplođene na način koji industrija naziva „rape rack“ kako bi se osiguralo da krava nastavi proizvoditi i davati mlijeko uskraćeno njezinom djetetu koje uzimaju pri rođenju. Ako je to tele žensko, postat će krava za mlijeko, i kao njezinu majku, ubrzo će ju umjetno oploditi, te nakon što rodi 4-5 mladih i da toliko mlijeka da će vjerojatno dobiti bolnu infekciju vimena zvanu mastitis, bit će zaklana u nekom dijelu njezina prirodna životna vijeka, kad joj tijelo postane previše istrošeno da bi proizvodila onoliko mlijeka koliko agrobiznis zahtjeva. Ako je tele muško, bit će ubijen na licu mjesta ili pretvoren u teletinu (tj. zatvoren potpuno sam u mračnom kavezu i hranjen dijetom s manjkom željeza da bi postao anemičan jer potrošači preferiraju boju i okus mesa koji dolazi od anemičnih teladi).

Neljudske životinje su svjesna, inteligentna i emocionalna bića.

Ako smo ikad živjeli sa psom ili mačkom, znamo to iz iskustva. Ako trebamo dokaz, možemo pitati znanstvenu zajednicu. 2012. godine, istaknuta međunarodna skupina kognitivnih neurologa, neurofarmakologa, neurofiziologa, neuroanatomičara i računalnih znanstvenika okupila se na Sveučilištu u Cambridgeu te izjavila da su neljudske životinje svjesne – što znači da mogu misliti, percipirati, osjećati i reagirati na svijet vrlo sličnim načinom kao čovjek.

Teško je izmjeriti bol. Obično ljude samo pitamo koliko boli osjećaju i oni nam kažu. No kad nam ne mogu reći, tražimo vanjske znakove boli kao pokušaj da pobjegnemo od izvora boli, glasanje ( vikanje, plakanje), izvođenje grimasa i ostalo. Neljudske životinje pokazuju svaki od tih znakova. Ako se usudimo pogledati, jasno se vidi da su kokoši koje nesu jaja nagurane u male kaveze, trudne svinje ograničene na tijesne kaveze u kojima se ne mogu ni okrenuti, ili su krave za mlijeko vučenee na klanje jer su prejadne da bi hodale. Svi oni strahovito pate.

Prije samo nekoliko stotina godina, Rene Descartes, otac zapadne filozofije, privezivao je žive pse za stolove i rasparao ih bez anestezije vjerujući da su njihovi urlici bili poput zvukova od strane strojeva, ne pokazujući bol bolje od krika metalnih dijelova stroja. To je teško zamisliti. Ali ipak, danas, na takozvanim humanim farmama, rutinski podlažemo, svinje, piliće, purane i druge životinje na farmi sakaćenju bez anestezije. Ako mislimo da je ono što je Descartes činio bilo pogrešno, kako možemo oprostiti ono što činimo životinjama na farmi svaki dan? Nema razloga zbog kojeg bi vjerovali da pas osjeća više boli od svinje ili, čovjek od psa. Neki, poput evolucijskog biologa Richarda Dawkinsa, misli da neljudske životinje čak osjećaju i više boli nego ljudi. Zapravo, mi smo toliko sigurni da neljudske životinje osjećaju bol poput ljudi, da izvodimo testove na životinjama poput miševa u laboratorijima kako bi bolje razumjeli ljudsku bol.

Ministarstvo poljoprivrede SAD-a (USDA) procjenjuje da je barem milijun kokoši i purana skuhano živo svake godine jer je proizvodna linija toliko brza da im grla ne stignu biti prerezana prije nego što ih bace u spremnike s kipućom vodom. Više od milijun svinja svake godine umre u prometu prije nego i dođu do klaonice. Toliko su tijesno nabijene da se ne mogu micati, i jedva mogu disati. Umru od gušenja, pregrijavanja ili bivaju zgažene.

Postala sam aktivist za prava životinja ne zato što ne brinem za čovječanstvo, već zato što toliko malo ljudi brine za životinje.

Patnja životinja koju iskorištavamo za eksperimente, krzno i hranu je šokantna za savjest. Pogledamo li jedan ‘undercover’ video iz klaonice mislit ćemo da je zlobna okrutnost koju vidimo anomalija. Pogledamo li na stotine i stotine tih videa, počinjemo shvaćati da prezir s kojim radnici tretiraju životinje, udarajući kokoši kao nogometne lopte, gazeći purane namijenjene za večeru na Dan zahvalnosti, lupajući prasad od betonski pod i ostavljajući ih da umru, nije anomalan, već norma.

Stupanj i skala patnje uključene u životinjskoj poljoprivredi posebno izvan granica je ičega što je čovječanstvo ikad podnijelo.

Rođen Poljak, židovsko-američki pisac Isaac Bashevis Singer slavno je rekao: ”U svom odnosu prema životinjama, svi ljudi su nacisti; za životinje traje vječna Treblinka.” Ovo se naravno odnosi na nacistički koncentracijski logor gdje je skoro milijun Židova ubijeno u plinskim komorama. Prvi put sam čula da je netko usporedio tvornice uzgoja i holokaust kada je to izrekla osoba koja je sama preživjela holokaust i čija je obitelj stradala u njemu. Alex Hershaft je pionir za prava životinja koji je rekao da je njegovo sudjelovanje u holokaustu ne samo doprinijelo njegovoj preobrazbi u vegana i aktivista za prava životinja, već je to upravo uzrok. Tijekom nedavnog posjeta Izraelu, ovo je rekao u jednom intervjuu:

”Židovski holokaust je jedinstven događaj u ljudskoj povijesti; i najbolji način da se poštuje je da se uči iz njega i da se bori protiv svih oblika ugnjetavanja. Možda smo bili pobjednici u 2.svj.ratu, ali borba protiv tlake i nepravde je daleko od gotovog. Za mene, holokaust nije alat u borbi, već iskustvo koje mi je pomoglo da oblikujem svoju osobnost i vrijednosti, učinio me osobom koja sam danas, i odveo me da se borim protiv svih oblika opresije, uključujući opresiju prema najslabijim stvorenjima, životinjama.”

U svojoj najnovijoj knjizi ”Najveće dobro koje možete učiniti” jedan od suvremenih pre-eminentnih filozofa etike, Peter Singer, tvrdi da, ako smo zainteresirani da napravimo što više dobrog u svijetu, tj. smanjimo patnju na najmanje moguće, tri su glavna područja koja zahtijevaju našu pozornost. To su spas okoliša, kraj ekstremnog siromaštva i pomoć neljudskim životinjama, osobito na farmama.

Uz njegovu važnost za neljude, veganstvo ide dalje od pomaganja neljudskim životinjama. Veganska advokatura nastoji podići svijest o tome kako se odnosimo prema drugim bićima. Pokret za prava životinja ne zalaže se samo za određenu skupinu bića, već za univerzalne principe u svom djelokrugu.

Zagovornici prava životinja ne zalažu se samo za prava čimpanzi, krava ili riba. Zalažu se za suosjećajniji svijet za sva bića.

Oni donose svijest strukturama vlasti koje su opresivne i temeljene na iskorištavanju, koje štete ljudima, životinjama i okolišu. Veganstvo je ukorijenjeno u pojmu ahimse, sanskrtske riječi koja znači ne-štetu za sva živa bića kao i za životnu sredinu. To je pokret koji iznad svega cijeni smanjenje patnje, te nas sve poziva da s više svijesti postupamo sa svim bićima; i životinjama i ljudima. U osnovi, vegani zagovaraju vrijednosti koje svi pokreti socijalne pravde podržavaju. Fokusiraju se na neljude, ali ono što oni zapravo zagovaraju je društvo u kojem nijedno biće neće biti iskorištavano. Oni se bore za eliminaciju svih oblika predrasuda i opresije. Rade na tome da izgrade svijet gdje nijedno osjećajno biće nije diskriminirano na osnovi moralno nevažnih osobina, gdje su sva bića cijenjena i poštovana, gdje nitko nije zarobljen ili mučen i gdje je svakom biću data sloboda da napreduju i ostvare svoj urođeni potencijal za sreću i radost. Dokle god je naše društvo izgrađeno na temelju brutalnosti, tlake i iskorištavanja milijardi živih bića, ne možemo se nadati istinskoj pravdi ili suosjećajnosti unutar ljudskog društva.

Biti aktivist za prava životinja ne radi se o ograničavanju našeg suosjećanja prema ljudima, već o proširenju našeg kruga suosjećanja kako bi u njega uključili sva bića koja mogu patiti.

U svijetu kojem živimo, nema usporedbe sa količinom patnje koju trpe neljudske životinje, posebno one zarobljene od strane mesne i mliječne industrije, te industrije jajima. Aktivist sam za životinjska prava jer vrisci milijardi životinja i dalje ostaju nečujne. Zastupam životinje jer nijedno biće ne bi trebalo patiti, a patnja neljudskih životinja je toliko intenzivna, česta, masivna, i raširena. Zastupam životinje jer čovječanstvo još uvijek poriče da su upravo naše svakodnevne odluke odgovorne za goleme patnje doista nedokučiva broja svjesnih, emocionalnih, živih bića.

Zastupam životinje jednostavno zato što me one trebaju najviše.


Izvor: https://www.thedodo.com/why-im-an-animal-lover-1207140226.html

Autorica: Tracey Narayani Glover

Prevela: Melisa J.